Rimljani su koristili ljudski izmet kao lek: hemijska analiza bočice stare 1.900 godina donosi prvi dokaz
Arheolozi su otkrili prvi direktan materijalni dokaz da su Rimjani u medicinske svrhe koristili – ljudski izmet.
Iako ovakve terapije se već spominju u antičkim medicinskim tekstovima, do sada su postojale samo na papiru. Sada, zahvaljujući jednom malom staklenoj posudi iz Pergamona (Turska), imamo i fizički dokaz da ti recepti nisu bili samo teorijski.
Reč je o staklenom unguentarijumu, datovanom u 2. vek nove ere, pronađenom u grobnom kontekstu i danas čuvanom u Arheološkom muzeju u Bergami. Na njegovim unutrašnjim zidovima sačuvane su tamnosmeđe ljuspice. Ipak, dovoljno dobro očuvane da se mogu podvrgnuti savremenoj hemijskoj analizi.
Šta se zapravo nalazilo u bočici?
Analizom ostataka pomoću gasne hromatografije i masene spektrometrije, istraživači su identifikovali koprostanol i 24-etilkoprostanol, biomarkere koji nastaju razgradnjom holesterola u digestivnom sistemu. Odnos ovih supstanci jasno ukazuje na ljudski izmet, a ne životinjski.

Pored toga, otkrivene su i aromatične komponente, među kojima se izdvaja karvakrol, glavni sastojak etarskog ulja majčine dušice (timijana). Ova kombinacija nije slučajna.
Antički lekari spominju upotrebu izmeta
Pergamon nije bilo kakav grad. U rimsko doba bio je jedno od najznačajnijih medicinskih središta, usko povezan sa Galenom (129–216), jednim od najuticajnijih lekara antičkog sveta. Galen, kao i Dioskorid i Plinije Stariji, u svojim delima pominje terapijsku upotrebu izmeta – ljudskog i životinjskog, za lečenje upala, infekcija i određenih ginekoloških problema.
- Rimski medicinski instrument za žene: koristi se i danas nakon 2000 godina
- Pronađena Dioklova kašika – drevni medicinski instrument za vađenje strela?
- Zašto su Evropljani vekovima pili i jeli prah od mumija?
Antiči lekari su, međutim, bili potpuno svesni koliko su ovakvi lekovi odbojni pacijentima. Zbog toga su preporučivali dodavanje aromatičnih biljaka, vina ili sirćeta kako bi se ublažio miris i poboljšala prihvatljivost terapije. Prisustvo timijana u rimskom unguentarijumu savršeno se uklapa u ove pisane izvore.
Drugim rečima, ovo nije bila „prljava improvizacija“, već kontrolisana farmakološka praksa u okviru tadašnjeg medicinskog znanja.
Unguentarijumi nisu uvek bili za parfeme
Mali stakleni sudovi poput ovog često se automatski tumače kao bočice za parfeme ili kozmetička ulja. Ova studija, međutim, pokazuje da su granice između kozmetike, higijene i medicine u rimskom svetu bile fluidne. Mirisni preparat mogao je imati i estetsku i terapijsku funkciju.

To objašnjava i zašto se ovakvi sudovi često nalaze u grobovima. Nisu sadržali samo mirise za svakodnevnu upotrebu, već i lekove sa ličnim, pa čak i simboličkim značajem.
Zašto je ovo otkriće važno?
Do sada je istraživanje izmetom zasnovane medicine bilo ograničeno iz dva razloga: slaba očuvanost organskog materijala i savremena nelagodnost prema toj temi. Kombinovanjem laboratorijske hemije i detaljne filološke analize antičkih izvora, istraživači su uspeli da premoste oba problema.
Ovaj nalaz potvrđuje da su antički medicinski tekstovi opisivali stvarnu praksu, a ne samo teorijske ili simboličke recepte. Jedna mala bočica iz Pergamona sada pruža opipljiv dokaz da su rimski lekari zaista primenjivali terapije koje danas deluju šokantno, ipak su u svom vremenu imale jasno mesto u medicinskom sistemu.

Kako i sami autori studije zaključuju, istorija medicine je ovim otkrićem dobila novu, vrlo konkretnu dimenziju. I možda pomalo neprijatnu, ali upravo zato i izuzetno poučnu.